Nije bitno. Čekam. Doviđenja. vol.1

U dalekoj zemlji koja bješe slađa od najslađe breskve rodio se tek nedavno. Razvio se brzo, odlučio što želi još brže i stao čekati.
Jednoga dana susjeda ga ugleda kako sjedi na verandi pa ga upita što čeka.
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“

Drugi dan uz ogradu se igrahu djeca. Jedan od njih dobaci mu „što čekate?“
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“ odgovori.

Treći dan prijatelju dozlogrdilo pa ga upita „koliko ćeš još samo sjediti i gledati niz ulicu?“
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“ odbrusi prijatelju.
Prolazili su sati, dani, godine. Svaki dan ga je netko upitao slično pitanje, a on je odgovarao istim odgovorom.


Dogodilo se to jednu srijedu. Probudio se i počeo sakupljati.
Uzimao je što mu je god palo pod ruku.
Automobilske gume.
Drva za ogrjev.
Cigle.
Stare odbačene cipele.
Boce.
Ništa nije odbacivao. Prekapao je tuđe tavane, podrume, ostave i dvorišta. Uzimao je ono što su drugi bacali.
Kada je dovoljno toga skupio, počeo je pažljivo slagati jedno na drugo.
Cigle na dnu, na njima gume na koje je složio čizme, na njime staklenke i stari televizori. Na vrh je stavio velike kanistre da pritišću teret prema dolje.
Prošlo je više od 4 noći otkako je zadnji put spavao, ali završio ga je.
„Sad me više nitko ne vidi kako gledam niz ulicu i čekam“.

Zadovoljan, umoran i teških nogu prehoda još par koraka do naslonjača.
Sjedne i digne pogled. Ne vidi više ništa. Ni ulicu ni susjede.
Samo zid smeća.